Najčešće kad se vraćam na Azore stižem nekim kasnim letom, malo prije ponoći. Vani bude mrak i ne raspoznaje se kopno od oceana ni ocean od kopna. Mogla bi biti bilo di, pa ipak odma po izlasku iz aviona točno znam di sam po mirisu. Nepogrešivi miris pašnjaka i krava u zraku, zaštitni miris ovih otoka, najčešće nošen hladnim vitrom s oceana. Taj miris mi je toliko poznat i blizak da me isprid aerodroma ni ne triba niko drugi dočekivati.  No, ovaj put, po prvi put, tog starog prijatelja nije bilo. Samo mrak i ledeni vitar na licu.

Kad sam izgubila osjet mirisa zbog Covida, svi su govorili da će se brzo vratiti, svima se vrati. I vratia se, nakon samo tjedan dana. Ali ustvari, čak ni sad, godinu dana poslije, moj nekadašnji super istančani njuh nije ono što je bia. Najgore je što toga najvjerojatnije ne bi ni bila svjesna da nije ovakvih iznenadnih olfaktornih rupa tamo di očekujem dobro poznate, posebno drage mirise. Mislila sam da je jedna od najgorih takvih rupa bila za Božić kad nisam osjetila miris pečenja, od kojeg su svima drugima curile sline, ali ovo je ipak bilo puno gore.

Već tu je ovaj povratak na otok krenia neočekivano. A onda opet Covid problemi. Kad smo ušli u aerodrom, svi su pratili svoj red označen strelicama na podu: crveni za one bez testa i zeleni za one s testom. Poučeni iskustvom, visoko procijepljeni Portugalci tražili su testove za sve, i cijepljene i necijepljene. Stala sam među zelene. U crvenom redu nije bilo nikoga, logično. A onda, kad sam došla na red, uobičajeni podsjetnik da sam stranac u tuđini: 

– Ne piše kojom metodom vam je rađen test.

– Ali piše vrsta testa, taj se isključivo radi brisom nosa.

– Svejedno, triba pisati metoda, a na vašem testu ne piše.

– I što ću sad?

– Hmm. Cijepljeni ste, jel’ da?

– Ne.

– E, a onda ćemo vas morati testirati.

– A da sam cijepljena, pustili bi me da idem bez testa?

– Gospođo, stanite u crveni red.

Ubrzo mi se pridružia i neki Afrikanac čiji test isto nije priznat.

– Nemojte se ljutiti, ne morate ništa platiti, jednostavno vas moramo testirati – ispričavala se mlada djelatnica dok mi je dugim štapićem provrtala nosnu šupljinu.

Nisam se dugo ljutila. Otkako je počela pandemija naučila sam tolerirati nelogičnosti i paranoje otočana kao što je vožnja auta s maskom iako u autu nema nikog drugog ili izbjegavanje kontakta s osobom koja je imala Covid tjednima, pa čak i misecima nakon preboljenja. S druge strane, teško mi se oteti dojmu da je dio otočana, i mladih i starijih, barem na početku pandemije, gleda na Covid ko na neku prljavu boleštinu koja te trajno obilježi i ukalja. Tako kad su saznali da sam prebolila Covid, najprije bi utvrdili kad je to točno bilo, i svejedno se udaljili, a onda bi sa sažaljenjem rekli: ”ozbiljno? imala si Covid? stvarno mi je žao”. Koliko bi im tek bilo žao da su znali za moj njuh… ali nisu pitali, iskustvo im nije bilo bitno. Bitno je bilo samo jesi li ili nisi skupia tu odvratnu pošast s vražje strane.

S vrlo malim brojem slučajeva, koji su najčešće bili stranci ili Portugalci s kontinenta, otočani su bili uvjereni da je Covid bolest drugih, nešto što se događa uglavnom drugima i što će njih, po svemu sudeći, ipak zaobići. A onda je stiga omikron. Ovaj čudnovati otok i njegovi još čudnovatiji stanovnici koje sam privremeno napustila u desetom misecu, sada, četiri miseca kasnije, prolaze ono što je kontinentalna Europa, i većina zemalja u svitu, proživljavala još u počecima pandemije, samo, na sreću, s neusporedivo blažim posljedicama.

”Azori broje rekordnih 10 000 aktivnih slučajeva”, bila je prva vijest koja me dočekala na fejsu zahvaljujući vrijednim algoritmima koji su detektirali moj povratak. Odma sam prešla na komentare: ”ovo je totalno izmaklo kontroli, spašavaj se ko može”, ”eto vam na, zašto izlazite iz kuće”, ”više nije moguće kontrolirati situaciju, imajte vjere i čuvajte se”, ”skoro svi ćemo se zaraziti”, ”tajnik za zdravstvo Clelio (Klelio) kaže da je sve pod kontrolom, strpite se”, ”ministar kaže da su izgubili kontrolu nad situacijom”, ”ko zna što nam se sprema, bože spasi djecu”, ”broj raste, a još nam nisu počeli testirati djecu” i tako unedogled. Strah, panika, očaj.

Reći ćete da sam bešćutna, ali mene su ovi komentari dobrano nasmijali. Možda jer me ona ista simpatična djelatnica s aerodroma već obavijestila da je situacija na Azorima dramatična u pogledu brojki, ali pod kontrolom što se tiče teških slučajeva. Možda jer na ulicama vidim ljude koji bezbrižno pričaju, šetaju, rolaju, skejtaju, za razliku od početka pandemije kad su doslovno misecima ulice bile puste. Možda jer sam  nekidan u ovdašnjim novinama pročitala da se predviđa kraj pandemije od sredine veljače. Za petnaest dana. A možda jer sam jednostavno otupila na sve ovo ko na neke dobre, stare mirise i sad samo iščekujem tren kad će se vratiti na staro.

Otočanima će tribati još mrvicu, ali na dobrom su putu.