U gradu iscjelitelja

#2

Chiang Mai je bia blag prema meni. Dobar izbor za nekoga ko se po prvi put iznebuha naša u nekoj azijskoj zemlji. Dovoljno malen da se nisan osjećala apsolutno izgubljeno i ozlojađeno u masi ljudi, betona i prljavštine urbane sredine (sve od navedenoga jest bilo prisutno, ali u podnošljivoj mjeri). Dovoljno je udaljen od Bangkoka i popularnih plaža s juga da su me lokalci još uvik tretirali ko normalnu osobu, a ne hodajuću novčanicu. I dovoljno je lišen masovnog turizma da san osjećala da u gradu, barem izvan zidina koje okružuju staru jezgre, dominiraju lokalci i lokalni način života.

U prvih tjedan dana u Chiang Maiju polako san stvorila jednostavnu dnevnu rutinu koja mi je davala osjećaj sigurnosti i pripadanja. Jer vidite, ne smatran da rutina znači da ste dosadni, uštogljeni ili nesposobni za avanturu ili improvizaciju. Dapače, na svojim najdužim i najizazovnijim putovanjima uvik bi nekako podsvjesno uspostavila rutinu, tj. sitne „rituale” koje bi svakodnevno ponavljala jer u sveopćoj nepredvidljivosti i izloženosti novome na putovanju, ti su rituali nekad jedina prilika za predah i punjenje baterija.

Ujutro bi tako doručkovala na tržnici u blizini stana. Pošto sam bila izvan centra, bilo je za očekivati da će tržnica vrviti lokalcima i da ponuda neće ostavljati puno prostora za pribjegavanje brzim, lakim i sigurnim rješenjima – bilo kakvoj poznatoj, zapadnjačkoj hrani. Našla san se tako na pravom vatrenom krštenju, zbunjeno hodajući između dugačkih nizova nagomilane hrane svih mogućih boja i mirisa.

Od svježeg voća i povrća i mesa, do kuhanih namirnica i gotovih jela, koji su se nevjerojatnom brzinom grabili i trpali u male plastične kesice (al’ vole plastiku ti Azijati – kesice svih mogućih veličina, slamke, čaše, poklopce, a „najbolje” su mi bile čaše s poklopcem i slamkom na koje onda još dodaju plastičnu ručku i sve to opet stave u kesicu – naravno da san ih u tome spriječavala).

Na tržnici je bia veliki izbor prženih kukaca, rezanaca, crne i obične riže, soje, tofua, svakakvih bućkuriša, morskih plodova, žele pudinga, napitaka fluorescentnih boja i tako unedogled. Sve je bilo više-manje… sumnjivo. No, pošto inače nisan izbirljiva, barem što se hrane tiče, nisan očekivala prevelike probleme.

Izabrala bi svaki dan nešto novo u kombinaciji s nečim poznatim (npr. pećena piletina u kiselo-slatkom umaku s rižom) da ne bi ostala gladna u slučaju da mi se novo ne svidi. Ishod je redovito bia poražavajući – razvikano zmajsko voće imalo je ljigavu teksturu i čudan okus, škampe s rižom i povrćem bile su toliko pikantne da bi mi otupile nepce (iako su mi na tvrdili da je to najmanje pikantno jelo koje imaju), a zbog abnormalne količine cukra u slatkišima i voćnim sokovima gutanje se odvijalo što je brže moguće, naravno čvrsto zatvorenih očiju.

Nakon tjedan dana ipak san imala svog omiljenog uličnog prodavača – malog, buhtlastog Tajlanđanina koji bi se uvik razveselia kad bi me vidia i napravia mi roti. Radi se o vrsti indijskog kruha (izgleda ko tortilja) koji se prži na maslacu, a inače se servira s cukrom i kondenziranim mlikom. Međutim, turističke varijante rotija prešle su na skroz drugu razinu, pa dolaze sa svim tipičnim punjenjima za palačinke, a pošto koštaju oko tri kune ne triba puno da se na njih navučeš.

Par puta tjedno bila san i kod omiljenog masera, slipca Nada, čija je masaža bolila do suza, ali kad bi izašla van osjećala bi se lagana ko perce. Nije to čudno s obzirom na ono što mi je Nad ispriča o tradicionalnoj tajlandskoj masaži.

Pitala san ga zašto me masaža na trbušnom dijelu toliko boli. Objasnia je da se radi o „vitru” (wind) koji ne dopušta organima da zauzmu svoj puni kapacitet u trbušnoj šupljini, zbog čega nastaju blokade i razne bolesti. Masažom se taj vitar oslobađa i organi se vraćaju u svoj provobitni položaj.

„Vitar” se navodno nakuplja zbog stresa, lošeg držanja, manjka aktivnosti… ali blokade u tijelu ponekad su i stvar karme.

– Kako to misliš, pitala san ga.

– Masiranjem, na primjer, mogu riješiti fizičku bol, ali ako je ta bol vezana za lošu karmu iz ovog ili prijašnjeg života, onda ispaštanje te karme prelazi na mene, pa ja dobijem bolove. Ponekad ono što je lijek za drugoga podrazumijeva patnju za mene jer karmički se dugovi moraju isplatiti na ovaj ili onaj način, objasnia je Nad.

Znala san tada da san dospila u ruke svog prvog iscjelitelja (doslovno) i osjećala san se jako zahvalnom (a s obzirom da smo se super slagali, mislin da ga nisan opteretila s previše dugova).

U Tajlandu je liječenje fizičkih tegoba očigledno usko povezano s duhovnim iscjeljenjem. Dok na zapadu težimo pronalasku opipljivih uzroka bolesti i racionalnih rješenja, tajlandski iscjelitelji zadržali su, čini mi se, holistički pristup liječenju kojim se obuhvaća ono izvanjsko (tjelesno) kao i unutarnje (duhovno). Naći ćete tako u Tajlandu različite vrste masaža za oslobađanje loše energije i blokada čakri, ali i razne tehnike samospoznaje i duhovnog rasta.

Najpoznatija je naravno meditacija koja je kao neizostavni dio budističke tradicije duboko ukorijenjena u kulturi jugoistočne Aziji. U mnogobrojnim hramovima u Chiang Maiju, koji slovi ko grad s najvećim brojem hramova u Tajlandu (preko 300, vidi galeriju), meditacija i molitve odvijaju se svaki dan. Obišla san ih barem 50-ak, a u omiljeni san svraćala skoro svako popodne.

Bia je to veliki hram sa sivim mramornim podom i tamnoljubičastim tepihom prostrtim isprid pozlaćenog kipa Buddhe u dnu hrama. Široki tamnocrveni stupovi sa zlatnim ukrasima podupirali su prekrasni visoki strop od crvenih drvenih greda. Svaki dan oko pet popodne u tom bi se hramu okupljali mladi redovnici naučnici, u tipičnim narančastim haljama, i molili na staroindijskom jeziku paliju.

Oni su mi kasnije rekli da je arhitektura tog hrama zapravo mjanmarska, a ne tajlandska. Tome su svjedočili brojni zlatni suncobrani na krovu i oko hrama, tipični za Mjanmar u kojemu su nekada korišteni ko simbol visokog društvenog statusa. U svakom slučaju, na spomen Mjanmara srce mi je brže zalupalo.

Nastavila san dolaziti u taj hram i ubrzo san počela pamtiti molitve koje su naučnici ponavljali na mističnom paliju. Nakon molitve uživala san u tišini dok bi oni meditirali. Nisan znala puno o meditaciji prije dolaska u Tajland, skoro pa ništa. Nisan imala ni neko posebno mišljenje o meditaciji jer je nisan nikad isprobala. Intelektualno je lako spoznati stvari, ali spoznaja koja proizlazi iz osobnog iskustva ima puno veći značaj. Ako san stvarno tila naučiti nešto o meditaciji, znala san da je triban iskusiti.