#8
Hpa-An je bia samo početak, a već su mi bila aktivirana sva osjetila na svim razinama. Prvi susret s Mjanmarom podsjetia me na svit u kojem svaki trenutak ima beskrajne mogućnosti, a koji san po prvi put otkrila u Južnoj Americi. Na svit koji su knjige odmalena stvarale u mojoj mašti. Na svit koji se sada nesebično prostira preda mnom u svoj svojoj lipoti i težini, bez maski i bez cenzure, spreman da dade i podnese sve što triba. Imala san cili svit na dlanu. Preplavia me takav osjećaj slobode da nisan znala ni od kuda ni kamo dalje kreniti.
Saznala san da se vlakom može proputovati dobar dio zemlje. Kud god da su prošli Englezi, ostavili su za sobom željeznice, a u Mjanmaru su te iste željeznice i ti isti vlakovi još uvik u pogonu ko prije doslovno sto godina. To mi je zvučalo obećavajuće, pa san odlučila proputovati zemlju vlakom, od prvog povezanog grada na jugu pa sve do posljednjeg na sjeveru. Na raspolaganju san imala misec dana, koliko je vridila turistička viza.
Krenula san iz Mawlamyinea, grada koji mi je po mnogočemu osta u sjećanju, ali možda najviše zbog lokalca koji me odvea u restoran svoje familije, a jednostavni mjanmarski doručak pretvoria se u višesatnu degustaciju raznovrsne spize i upoznavanje svih članova obitelji.
Mawlamyine je poznat po multikulturalnosti, a ova velika familija iselila je sa sjevera, točnije iz Mrauk-Ua, i pripadala je jednoj od četiri veće etničke skupine koje žive u zemlji, Arakancima. Iako nisu najbolje baratali engleskim, objasnili su mi da su morali iseliti zbog manjka prilika na sjeveru, ali da se žele vratiti u Mrauk-U.
Na granici san dobila popis gradova u koje ne bi smila ići bez posebnog dopuštenja radi sukoba i Mrauk-U je bia jedan od njih. Kad san im to pokazala, odma su se razjarili, počeli između sebe svađati i na kraju ustvrdili da vlada laže. Inzistirali su da oden i govorili da će mi to biti najlipše misto koje ću viditi u Mjanmaru. Meni ne triba puno kad me neko nagovara na rizik. Odredila san da će Mrauk-U, na samom sjeveru zemlje, blizu granice s Bangladešom, biti moje zadnje odredište.
Iz Mawlamyine san vlakom krenula u smjeru Yangona koji, iako to nije, neslužbeno slovi za glavni grad. Prvo putovanje vlakom bilo je u najmanju ruku avantura. Većinom san se vozila najjeftinijom klasom (kud lokalci, tud i ja), ali i najskuplja nije bila ništa bolja. Zahrđali željezni vagoni koji su uz najmanji pokret stvarali zaglušujuću buku i iritantno škripanje. U njima tvrda drvena sidala i prozori sa željeznim roletnama iz ne znan kojeg doba. Kad bi vlak dosega svoju najveću brzinu, koja opet nije bila spektakularno brza, vagoni bi se toliko jako tresli i skakali da se ni uza sve moguće napore nisan mogla održavati na svom mistu – krepavala san od smija dok san letila s jednog kraja na drugi, a sa mnom i lokalci.
Na svakoj postaji vagonima bi brzo prozujale prodavačice koje su na glavama balansirale široke pletene pladnjeve s grickalicama i voćem. Lokalci su me promatrali s jednakim zanimanjem ko i ja njih i često bi mi nudili hranu i pričali priče, a ja ih naravno ne bi ništa razumila jer su govorili mjanmarski. Više nego jednom poželila san da iman uza se prevoditelja jer Mjanmarci su očigledno željni ispričati svoju priču. Sada kad napokon smiju govoriti, željni su da se njihov glas čuje.
Mladi polako uče engleski i iako su sramežljivi, vole pričati sa strancima, kojih još uvik nema puno, izuzev na najpoznatijim turističkim lokacijama. Upoznala san dosta mladih studenata koji su govorili da žele bolje obrazovanje, žele putovati i upoznati svit, ali isto tako uvik bi naglašavali da im je cilj steći više znanja vani, a onda se vratiti u Mjanmar i podići zemlju na noge. Nadan se da će njihov put biti lakši od onoga na koji su prisiljeni iseljenici s nižim razinama obrazovanja, koji migriraju u Singapur ili Koreju da bi uzdržavali obitelj, ali tamo onda često žive i rade u puno gorim uvjetima.
Na putu do Yangona moja je prva postaja bila Kyaiktiyo, najposjećenije svetište u Mjanmaru. Radi se o maloj pagodi izgrađenoj na velikom otkrhnutom komadu granitne stijene koja stoji na samom rubu brda, prkoseći svim zakonima gravitacije. Prema legendi, ono što sprečava stijenu da se otkotrlja niz liticu jest vlas Buddhine kose koja je od ispod pridržava.
Svetište je vrvilo lokalcima koji su, vidilo se, za tu prigodu obukli svoje najsvečanije longije. Cilu noć oko pagode su se palile sviće i molile molitve, a muškarci su sve do zore na stijenu lipili tanke listiće zlata. Ženama je zabranjeno dotaknuti tu svetu stijenu, a ni u drugim svetištima nemaju pravo prinositi žrtvu ili zahvalu u vidu tih zlatnih listića, što je nažalost jedan od mnogobrojnih primjera diskriminacije žena u budističkoj kulturi, kojima san svjedočila ne samo u Mjanmaru, nego i u Tajlandu i ostatku jugoistočne Azije.
Tu noć provela san na ledenom mramornom podu isprid hrama, zajedno uz stotine lokalaca. Međutim, za razliku od njih, ja nisan došla s debelin dekama i jorganima, nego s tankom ljetnom vrićom za spavanje, pa san jedva dočekala prve zrake sunca rano ujutro. Isplatilo se na kraju jer je pogled s brda u ranu zoru bia nevjerojatan – valoviti obrisi brda koji su se u različitim nijansama plave boje izmjenjivali jedan za drugim sve do horizonta s kojeg su tople zrake ranog sunca polako rastjerivale gustu maglu.
Bila je to odlična prva postaja vlakom, a ni druga me nije iznevjerila – mali gradić Bago. Tamo san upoznala lokalca koji me pozva u svoju obiteljsku kuću – tipičnu mjanmarsku kuću od bambusa koju san tad po prvi put vidila iznutra. Umisto zidova, prostorije dile tanke pletene drvene pregrade, a umisto kreveta, na podu su rastrte šarene prostirke s dekama. Nyi je izabra iz ormara tri najlipša longija i nije me pustia da oden bez jednog od njih (bili su to longiji njegove sestre, ali ona u tom trenu nije bila doma – možda bolje da ne znan kako je reagirala kad/ako je skužila da joj jedan fali).
Reći ćete da neman srama, ali jedva san čekala prvu priliku da se prošetam u tom longiju. Ona se ukazala par dana kasnije u Yangonu, njavećem gradu u Mjanmaru. Yangon je poseban zbog zanimljivog kontrasta tradiconalnog i modernog. Za razliku od drugih mista koja san dotad vidila, Yangon je prava urbana sredina, s višekatnim zgradama, modernim autima (i mladima koji nose traperice).
Drugačije se diše u Yangonu. Ljudi su drugačiji, odvažniji u stavu, a tome u prilog govori i to da me jedan lokalac pozva čak i na dejt. Prihvatila san pod uvjetom da to bude što je više moguće tradicionalni dejt da vidin kako izgleda zavađanje na mjanmarski. Dobila san što san tila – šetnju uz rijeku (naravno u longiju) i „tradicionalni mjanmarski poljubac”, koji se navodno još uvik prakticira na prvom spoju – poljubac u čelo. (Jedan od najneromantičnijih trenutaka u mom životu.)
Pa iako Yangon nije baš uspia rasplamsati strasti, idući grad u koji san išla zvuča je u tom smislu obećavajuće – Mandalay. Sidila san u vlaku i izgovarala to ime na glas. Mandalay. Zvučalo je ko tajna, ko skrivena želja… ili možda neka daleka zemlja iz snova.
