#7
Puno san puta čula izjave da se u siromašne zemlje ide da bi, kad vidiš što sve drugi nemaju, naučia cijeniti ono što imaš. Ja bi rekla da se uspoređivanjem s onima koji imaju „manje” može jedino postići lažni i privremeni dojam „bogatstva” (ako i to), a kad on prođe vrati se ona ista praznina i ozlojađenost koju osjetiš kad se uspoređuješ s onima koji imaju „više”. U tom smislu, nema potrebe za putovanjem u zemlje ko što je Mjanmar, u zemlje zapravo pogrdno nazvane „drugim ili trećim svijetom”, u zemlje s velikim potrebama.
S druge strane, ako se ne uspoređuješ s drugima, daješ si priliku da vidiš ljude onakvima kakvi stvarno jesu. Zato ja, na primjer, ne vidin bijedu u Mjanmaru. Vidin puno potreba, istina, i bude mi zbog toga teško, ali ispod površine ne vidin bijedu. Ljudi koji žive iz dana u dan, najčešće oni koji žive u teškim uvjetima i koji su na to primorani spletom okolnosti, ispod površine nose vrlo istančan osjećaj za trenutak zbog kojeg imaju puno realističniji i zdraviji stav prema životu.
Možda su taj osjećaj nesvjesno razvili ko obrambeni mehanizam na puste neprilike s kojima se svakodnevno suočavaju, a možda je samo odavno u njima ukorijenjen kao dio budističke filozofije. Moguće da se radi o kombinaciji. Znan samo da zbog tog osjećaja znaju cijeniti ono što imaju, dok mi u tzv. dobrostojećim zemljama to većinom ne znamo (ja prva). I dok nama tako u životu stalno „nešto fali”, a kao sve imamo, Mjanmarci, koji kao ništa nemaju, prihvaćaju svoju situaciju bez kukanja, pomahnitalog traženja izlaza ili što-ti-ja-znan kakvog drugog načina bižanja od stvarnosti koji znamo prakticirati da bi bili sritni. Umjesto toga oni udaraju brigu na veselje.
„Srića je tu i sad, bez obzira na to koliko ti je po nekim standardima dobro ili loše”, govorila san sama sebi. „A ako to nisi sposobna viditi i prihvatiti, lako moguće da ćeš provesti ostatak života ili stalno kukajući ili očajno tražeći „ono nešto”, ili uspavljujući se normabelima ko dobra većina susjedstva u kojem si odrasla”. (A ako si ti, s druge strane, toliko uspavan da se nisi nikad ni zapita zašto postojiš i imaš li neku višu svrhu od pukog preživljavanja, onda nemaš brige).
Mjanmarci možda toga ni nisu svjesni, ali oni znaju da srića dolazi s prihvaćanjem svega što ti svaki trenutak nosi, i dobrog i lošeg. I kad ste tamo taj je njihov stav tako zarazan da ga i vi poprimate i počinjete drugačije gledati na život. Oni nadahnjuju tim stavom – jedinim koji se stvarno može zvati pozitivnim. Nije li taj stav onda najveće bogatstvo? Nema pretvaranja ni uljepšavanja stvarnosti, a bome ni grčevitog držanja za obećanje boljeg sutra. Postoji samo život takav kakav jest sad, u svoj svojoj lipoti i surovosti. Prihvati ga i živi ga najbolje što znaš.
A Mjanmarci ga žive s osmjehom. Zvuči sladunjavo, ali je istina. Ljubazni su i gostoprimivi, ali ne na onaj potlačeni način da će izvaditi najbolje posuđe i najlipši stolnjak samo kad im neka „faca” dođe u posjet. Mjanmarci će ponuditi sve što imaju, ali ne samo zato što ste stranac i što vas oće upoznati, nego i zato što su navikli diliti. Ovise o suživotu, o zajedništvu.
Stavit će na stol sve što imaju, ali ne zato što „jadni nemaju ništa”, pa nemaju što izgubiti, nego zato što žive život u trenutku. Ne boje se onog što nosi sutra jer su toliko puta već takli dno i dosad već dobro znaju da će već nekako isplivati na površinu – nešto će skrpati, nešto će zavariti, nešto će iskemijati. Na kraju krajeva, njihova stvarnost, krcata improviziranih rješenja sklepanih s ono malo resursa koje imaju i non-stop recikliraju, savršen je odraz baš tog konstantnog padanja i ustajanja.
Možda san se baš zbog takvog stava prema životu poistovjetila s Mjanmarom više nego s ijednom drugom zemljom u kojoj san dosad bila. Nisan li ja sama doživila par miseci unazad jedan od sličnih padova i digla se ko feniks iz vlastitog pepela u čvrstoj odluci da ću radije umriti, nego živiti život u strahu (od hladi, gladi, neimaštine, smrti…)? Izabrala san život u trenutku i našla se u zemlji u kojoj je to nešto sasvim normalno. Ne čudi onda da san se, čim san kročila u tu zemlju, osjećala ko da san došla doma.
