2.
Prije samog puta Noah mi je posla video sobice koja me čekala u Ponta Delgadi: nekih desetak kvadrata s malim željeznim krevetom, žutom kockom od stiropora u funkciji noćnog ormarića i prostranim, meni zapravo sasvim nepotrebnim, zidnim ormarom s drvenim policama. U kutu se šćućuria mali klimavi radni stolić sa sidalicom.
Bia bi to otužan sobičak da se iza bilih, prozirnih zavjesa po sredini sobe nisu krila drvena balkonska vrata s pravokutnim staklenim prozorčićima koja su vodila na lažni balkončić s ornamentalnom tamnozelenom željeznom ogradom. Taj južno orijentiran izlaz, zajedno s visokim stropom i crvenkastim drvenim podom, bili su dovoljan razlog da pristanem unajmiti tu sobicu, a da nisam ni vidila ostatak kuće.
A kuća je bila jedna u nizu brojnih sljubljenih višekatnica duž najprometnije ulice u staroj jezgri Ponta Delgade. Na ulazu su stajala visoka, teška tamnozelena drvena vrata s okruglom kovanom ručkom koja je blještala na suncu od izlizanosti. Iza vrata crno bazaltno stubište s lijeve strane vodilo je na prvi kat na kojem su se, s jedne strane, nalazile blagovaonica i kuhinja s ostavom, a s druge strane dvije susjedne sobe – Armenijeva i moja.
No, većinu tog kata zapravo je zauzimala prostorija čija su bila drvena vrata s pozlaćenom ručkom uvik bila zaključana. ”Tu ne ulazimo”, objasnia je Noah, ”jer tu budu gazde kad dođu iz Norveške. Tribaš viditi tu sobu, ne bi virovala”.
I mora da je posebna, pomislila sam kad me Noah kroz uska balkonska vrata u kuhinji izvea u vrt na koji je gleda dobar dio južne strane te ogromne sobe. Vrt je bia prava mala oaza, omeđena visokim starim zidinama koje su je dilile od prometne buke centra, sa zelenom travnatom površinom, tako gustom, svježom i mekom ko debeli hladni tepih pod stopalima, raznovrsnim niskim grmovima s cvićem i rakošnim zelenim stablom u dnu.
– Wow!
– Jel da? Iako, stablo je imalo puno veću krošnju, ali Armenio nekad izgubi kontrolu kad sređiva vrt, pa posiće sve živo.
Iz vrta su se vidili prozori preostalih prostorija u kući, na drugom i trećem katu. Od tri velika prozora na drugom katu, od kojih je jedan bia od WC-a, čak dva su pripadala samo jednoj prostoriji – još jednoj zabranjenoj sobi na čijim su vratima stajali crveni znak STOP i duge neprozirne crne zavjese, a na prozorima zatvorene drvene škure.
– Tu ti spava Fantasma*. Neki lik odavde. Ne druži se s nama, s nikim ne priča, nikad ga ni ne viđamo. Spusti se u kuhinju nakon ponoći, kad svi odemo spavati.
Sobe na trećem katu bile su najlipše sobe: prostrane, s nekoliko južno ili jugozapadno orijentiranih velikih prozora s pogledom na ocean. U jednoj od njih, po meni najboljoj jer je uz prozore imala i balkonska vrata, boravia je Noah već dvi godine, a ostale dvi bile su prazne jer su iz njih taman bili iselili neki Erasmus studenti. Te su sobe bile skuplje od sobičaka na prvom katu, orijentiranih na bučnu ulicu, pa sam ih mogla samo čeznutljivo gledati.
Ipak, bila sam sritna. Imala sam sobicu sa svime što mi je potrebno, društvo zanimljivog Belgijca koji je bia jako dobro integriran u otočnu svakodnevicu i njegovog, sada našeg, samozatajnog otočnog sustanara Armenia i miran vrt u kojem sam mogla nastaviti s meditacijom koju sam počela svakodnevno prakticirati nakon povratka iz Tajlanda.
Osjećala sam se sigurno, usprkos određenoj neizvjesnosti uzrokovanoj nevidljivom prisutnošću Fantasme, i spremno za novi početak na otoku, u staroj plemićkoj vili s početka prošlog stoljeća, di su me čekale neke od najneočekivanijih peripetija suživota.
*Fantasma – na portugalskom ”duh”
