#3
S obzirom na bogatu prošlost koju u sebi kriju i magičnu atmosferu koja ih okružuje, hramovi su bili moje glavno polazište za upoznavanje Tajlanda i budističke kulture. Tankoćutna zvonjava metalnih listića obješenih na krovovima; šareni zmajevi na ulazima, prekriveni svjetlucavim ljuskicama; i spokojni smješak Buddhe na oltarima okruženima svjećnjacima, manjim figurama drugih budističkih božanstava i intrigantnim crtežima na ručno oslikanim zidovima. Savršen ambijent da pronađete inspiraciju.
A dobar dio te moje neodređene ideje s kojom san se zaputila u Aziju bia je, zapravo, da se prepustim razvijanju kreativnosti, za koju dotad nisan nalazila ni hrabrost ni poticaj (jer u vrime kad se naglasak sve više stavlja na instantno, praktično i materijalno, ko je još lud da se okriće umjetnosti).
Počela sam tako očijukati s pisanjem, proces koji je završia prije nego što je počea jer se nisan mogla odlučiti kojim ću se jezikom izražavati – umjetnim, ali općeprihvaćenim standardom, ili meni prirodnim, materinjim dalmatinskim, koji s druge strane mnogima zvuči neozbiljno. Tu dvojbu tada nisan uspila riješiti jer očigledno nisan bila spremna da se izrazin. Jezik je velika stvar. Jezik je okosnica, duša svakog teksta. Ako se jezik kojim pišen ne može zamisliti, čuti, osjetiti, ako samu sebe u njemu ne prepoznajen, kako mogu očekivati da će taj tekst drugima preniti srž mojih razmišljanja?
U Chiang Maiju još uvik nisan bila spremna i nakon te bezuspješne potrage za adekvatnim izričajem (i generalnog osjećaja da nisan baš produktivna), počela san se pitati što ja uopće radin tamo (to vam je ono kad razum počne očitati bukvicu srcu). Sve u pogledu kulture i jezika bilo mi je novo i naučila san dosta. Međutim, prošlo je misec dana, a ja još uvik nisan imala pojma di me sve to vodi. U susjedstvu su me svi lokalci već znali i pozdravljali, ali znala san da će s obzirom na njihov loš engleski i moj nepostojeći tajlandski biti teško ostvariti neki dublji kontakt s njima. Nekad bi prošli dani, a da ni s kim ne bi razminila više od par fraza. Nisan se osjećala usamljeno, ali falila mi je komunikacija.
Shvatila san onda koliko je putovanje u zemlje u kojima se lako možeš sporazumiti drugačije od onoga di si stavljen na milost i nemilost svojoj snalažljivosti i otvorenosti, kao i strpljenju i dobroj volji obaju strana koje žele nešto iskomunicirati. Bila san prisiljena tada polako početi razvijati sposobnost drugačije vrste komuniciranja koja je sve manje ovisila o ričima, a sve više o intuiciji. U njoj je bilo sve manje govora, a sve više promatranja i osluškivanja. Oslanjala san se sve više na svojevrsnu komunikaciju iznutru.
U gradu iscjelitelja ono što bi inače zvučalo ko znanstvena fantastika činilo se itekako mogućim, pa tako i ta moja ideja komunikacije iznutra. Imala san dojam da mi je vanjski svit da sve odgovore koje mi je ima za dati i da mi jednostavno ne može pružiti ništa više. Možda je baš zbog toga taj vanjski svit bia tako šutljiv prema meni (a i ja prema njemu). Osjetila san onda da je vrime da krenen na neku drugu vrstu putovanja – na put iznutra. A kad se odlučite na takav put, nekako je najlogičniji korak da se negdi izolirate (u mom slučaju dodatno izolirate) i… zaredite.
Nazvala san par brojeva i odabrala hram Wat Ram Poeng. Javila san svojima da se neću javljati neko vrime jer će mi u hramu oduzeti mobitel i sve druge stvari koje bi mi odvukle pažnju od meditacije – knjige, notesi, fotoaparat, olovke… Našla sam se tako u društvu nekolicine stranaca, s kojima nisan smila razgovarati, i mnoštva mlađih i starijih lokalaca koji običavaju barem jednom u životu provesti 26 dana u hramu, koliko inače traje izučavanje osnova Vipassana meditacije.
Vipassana je jedna od najstarijih tehnika meditacije, podrijetlom iz Indije, a svrha joj je, kako joj ime na paliju kaže, spoznavanje prave prirode stvarnosti. Riječ je o specifičnoj tehnici disanja i izgovaranja mantri, usmjeravajući pozornost na pokrete i određene točke u tijelu, s ciljem razvijanja usredotočenosti i sabranosti.
Vipassana je bila intenzivna i zahtjevna, prije svega jer me suočila s mojim kaotičnim umom, a kad san ga napokon utišala, našla san se u novom košmaru, samo ovaj put košmar nisu stvarale misli, nego osjećaji i sjećanja koje san potiskivala ili davno zaboravila. Vipassana tako uči da prestaneš slušati svoj um kako bi moga čuti svoje osjećaje. Nakon što usmjeriš svijest na te osjećaje i „prodišeš” ih, sve si bliže svojoj pravoj prirodi, svom izvoru u kojem, u teoriji, prevladava mir.
Ko što san rekla, Vipassana nije mačji kašalj. Uvik se sitin one stare Tajlanđanke koja mi se pridružila jedno popodne isprid hrama u meditaciji. Dok je stavljala svoju prostirku pored moje, izvadila je iz torbice tableticu, najvjerojatnije aspirin, i gestama mi pokazala da joj od meditacije puca glava od bolova, a onda je i meni ponudila jednu za svaki slučaj. Nasmijala san se i odbila, iako nakon meditacije po 14 sati dnevno, mojoj bi glavi bila dobro došla i dupla doza.
Jer vidite, nije vam to baš ko što prikazuju u filmovima (barem ne ako želite iskusiti pravu meditaciju, a ne neki hram-hotel s pet zvjezdica u kojem ne radite ništa). Nije da ste nakon par dana izolacije u hramu u savršenom spokoju sami sa sobom i sa cilim svitom i prštite od sriće i ljubavi. To možda jest ultimativni cilj meditacije i moguće da ga neki i postignu u tako kratkom roku, ali najčešće do toga triba doći – ne blejanjem u prazno i opuštanjem u nekom budističkom hramu, nego odlučnim i napornim ustrajanjem u tehnici.
I ne, nije ugodno. Zapravo, kažu da se učinak meditacije u početku često i očituje u slabosti i mučninama. Naravno, svako iskustvo je drukčije, ali moje je bilo takvo. Meditacija je na meni imala efekt klacklice na kojoj se neprestano izmijenjivala čitava lepeza osjećaja, od neutralnosti do teške emocionalne iscrpljenosti. Ipak dojam je stalno bia da napredujen, da učin, i svaki dan san izvlačila novu, sve jaču snagu za dalje, iako ni sama ne znan otkud (jer jela san samo dva puta dnevno, u 6 ujutro i 10 ujutro, a već san spomenula kako mi je glad najveći neprijatelj).
Unatoč svom bunilu osjećaja i misli po izlasku iz hrama, osjećala san se puno spremnijom za nove izazove. Postala san svjesnija svoje lude glave, nepotrebnih i opterećujućih misli, pogotovo onih vezanih za prošlost. Na pustu muku pustila san neke od njih (ali, naravno, ne sve – čudo jedno koliko čovik voli patiti).
Na pameti mi je ostalo par strogih, ali dobronamjernih upozorenja svog svećenika-mentora, Pra Ajana Alonga, pa san znala na što triban pripaziti i na čemu dodatno raditi. U jednom od naših zadnjih razgovora Pra Ajan Along je reka da ću jednom kad spoznan sve svoje osjećaje moći viditi osjećaje svih drugih, što me podsjetilo na moju ideju o sposobnosti komunikacije iznutra i potaknulo me da je nastavin razvijati. Upoznala san tako svog drugog iscjelitelja i bila san mu neizmjerno zahvalna.
Hram je s mene skinua neke stare terete, ali i doda neke nove odgovornosti, prvenstveno u pogledu kontroliranja neprestanog htjenja i željenja, koji su prema budistima glavni izvori svih patnji. Stara tajlandska poslovica kaže:
„Ako ti sam ne znaš što je dosta, nikad nećeš smatrati da imaš dovoljno.”
Meditacija se u ovom smislu pokazala pravom vodiljom na putu. U trenucima slabosti, kad bi mi misli zastranile onim starim obrascima razmišljanja (obrascima koje društvo i odgoj oblikuju u našoj podsvijesti, najčešće (ne)svjesnim utjerivanjem straha), koji su neminovno vodili patnji, okrenula bi se meditaciji i osjećala da opet držin kormilo života u svojim rukama. A kad san izašla iz hrama, tom san kormilu tribala nanovo dati smjer – pitanje je bilo kamo.
* Naslovna fotografija posta i fotografija ceremonije Punog mjeseca vlasništvo su hrama Wat Ram Poeng.
