Laos, 2018.

Postoji li sudbina, i ako postoji, možemo li ikako na nju utjecati? Možemo li promijeniti ono zacrtano, predodređeno, pogotovo kad je riječ o nesretnim završecima? Hrpa holivudskih filmova obradila je tu tematiku (Mr Nobody jedan od meni omiljenih).

No, čemu tražiti odgovore u fikciji kad nas i vlastito iskustvo redovito podsjeća da postoje nepredvidljivi, zamršeni planovi svemira čije značenje i svrhu odgonetnemo tek kad je već sve izgubljeno, a ponekad ni tada. Svejedno, moramo odigrati svoj dio.

Tako sam ja sasvim neočekivano u Mjanmaru upoznala jednog lika, Maria, protagonista jedne tragične ljubavne priče o kojoj nitko ne želi slušati – testirala sam. On me pozvao na dvije volonterske razmjene u kojima je trebao sudjelovati. Za par mjeseci našli smo se na sjeveru Laosa i otišli na prvo od tih volontiranja.

Nakon nekoliko sati dobrog drndanja po serpentinama među planinama, stigli smo do malog sela Ban Long Lao Mai. Tamo živi jedna od manjih zajednica plemena Hmong. Lokalna neprofitna organizacija, u sklopu koje smo tamo došli, održavala je edukacije o ekološkoj poljoprivredi i odaziv u ovom malom plemenu bio je poprilično dobar.

Pošto smo planirali ostati u plemenu tri dana, ponijeli smo sa sobom zalihe hrane i vreće za spavanje. Smjestili su nas u malo derutnu kućicu u središtu sela, recimo mjesnu zajednicu. Na prozorima nije bilo okna, već samo rešetke, a ulaz se zatvarao starim drvenim vratima. Kućicu su činile dvije prostorije: glavna prostrana prostorija s dugačkim drvenim stolom i klupama na sredini, i manja prostorija koja je služila kao skladište.

U tom smo malom skladištu Mario i ja spavali u vrećama na podu, tri dana za redom. Svako jutro kad bi se probudili pored svog bi „kreveta”, umjesto romantičnog doručka, pronašli novu presvučenu zmijsku kožu i svaki put se iznova iznenadili kako smo još uvijek živi. A ostali smo živi i nakon što nam je pleme pripremilo ličinke mrava za ručak i kobru za večeru. (Zauzvrat, mi smo njima napravili gulaš na teletini.)

Zadnji dan, dok smo spremali stvari, odjednom smo čuli tupi udarac, kao da je nešto palo na stol. Oboje smo se u isti tren okrenuli i pogledali. Na sredini stola ležalo je bespomoćno tijelo malog ptića koji je ispao iz gnijezda skrivenog u krovnim gredama iznad stola. Sitni sivi ptić kojem je izdignuta glavica s rijetkim, nakostriješenim dlačicama i žarko žutim kljunom izgledala puno veća od ostatka tijela.

Pogledali smo prema gredama i vidjeli vršak malenog gnijezda, ali nije ga bilo moguće dosegnuti, krov je bio previsok. Ptić je neprestano cvrkutao, ali činilo se da ga pad nije ozbiljno ozlijedio. Stavili smo ga u malu posudicu, koju smo napravili od dna plastične boce, i napunili je slamicom.

„Samo da izdrži do farme i tamo će se oporaviti, tamo će se znati brinuti o njemu”, mislili smo jer smo za dva dana išli volontirati na jedno eko imanje na otočiću usred rijeke Mekong. U međuvremenu smo se izmjenjivali u traženju hrane jer kruh očigledno nije bio dovoljan, s obzirom da je ptić neumorno, konstantno cvrkutao i tražio još. Kopkali bi tako zemlju uz cestu, u parku, gdje god bi našli bilo kakvo zelenilo, i pronalazili kukce koje bi ptić onda slistio za tren.

Čitava ta dva dana koja smo proveli na putu nije prestao cvrkutati. Čak ni navečer kad bi išli spavati. Zapravo, budio nas je svojim glasnim cvrkutanjem do te mjere da smo nakon dvije neprospavane noći poluiziritirano komentirali da odjednom imamo bebu, a da je nijedno od nas nije tražilo.

Nazvala sam ga Kroki. Jer je to bilo najbliže imenu Cvrki, a Cvrki nije baš nešto što bi Mario, Španjolac, mogao ikad izgovoriti.

Mic po mic, ili bolje rečeno, cvrk po cvrk, žilavi ptić, za kojeg smo u početku strepili hoće li uopće preživjeti, izdržao je ne samo treskavi i vijugavi put kroz planine natrag do grada, nego i plovidbu u barki sve do Omove farme na Mekongu.

Kad smo tamo stigli, imala sam dojam da smo u rajskom vrtu. Sve je vrvilo bujnim, intenzivno zelenim raslinjem, stablima i palmama. Sunce samo što nije zašlo. Naokolo se čulo neprekidno zujanje raznih kukaca. „Kroki će ode uživati k’o niko”, mislila sam. „ Uostalom, lik koji drži farmu zove se Om. Zvuči tako… omnipotentno. K’o da smo Krokija stvarno doveli u raj.”

Om je odmah komentirao da Kroki vjerojatno toliko cvrkuće jer je gladan i otišao je u vrt pronaći mu hranu. Vratio se s ogromnim smeđim skakavcem u ruci. Instantno me obuzela panika jer je skakavac bio očigledno veći od čitavog trupa ptića, ali tako se brzo izgubio u njegovu grlu da nisam stigla ni reagirati. Bilo je prekasno.

„Ma, ne brini toliko, može on to probaviti, pa vidiš da ga je progutao”, razuvjeravao me Om dok sam prestravljeno promatrala Krokija koji je sve tiše i tiše cvrkutao. „Pa, da može, ne bi ptice smrvile prvo hranu u svom kljunu prije nego nahrane ptiće”, govorila sam u bijesu, očaju i patnji.

Za pola sata Kroki više nije cvrkutao, a njegovo sitno tijelo bespomično je ležalo na slamici.

„Eh, krug života. Odnijet ću ga u kompost”, rekao je Om, a ostali su volonteri, da me utješe, komentirali da ionako ne bi bio preživio.

Jedini problem je što ja znam da bi.

Otišla sam u vrt, u kojem je tad već pao mrak. Niz obraze su mi se slijevale krupne suze, a u grlu gušili teški jecaji.