u potrazi za jednostavnosti, autentičnosti i pozitivnim promjenama

Archives: Projects

Portret Mongolije

Mongolija je izazov u gotovo svakom pogledu. Osim ljeti, vremenski su uvjeti tijekom godine nemilosrdni, pa su zimi nomadi prisiljeni zamijeniti tople ljetne pašnjake planinskim regijama. Tada oni, dio po dio, razmontiraju svoje jurte i krenu na put. Izvori hrane također su ograničeni, a pretežno ovise o janjetini i mliječnim proizvodima koje dobivaju od jakova mlijeka. Nomadi se svaki dan ustaju rano i cijeli dan brinu o životinjama, svom jedinom blagu. Njihova svakodnevica vrti se oko preživljavanja, ali isto uvijek nađu vremena da razgovaraju sa strancem, podijele čašicu ruske vodke, idu u posjete… Mongolski nomadi zapravo se vole zabavljati, a jedino što vole više od zabave to su (opasni) izazovi. U tom smo se pogledu jako dobro slagali. Evo neki od mojih najdražih trenutaka u mongolskoj stepi.

Najveći kineski zmaj

Najveći kineski zmaj, kažu za njega. Vijuga se poput srebrne rijeke po rubovima tihih planinskih vrhova, neprestano se podižući i spuštajući, uvijek na oprezu od… nečega. Ma čega su se TOLIKO bojali da su izgradili ovakvog diva? O tome sam stalno razmišljala (i zamišljala razne moguće scenarije) dok sam penjala bezbrojne stepenice Mutianyua, Gubeikoua i Jinshanlinga, samo nekih od mnogobrojnih dijelova Kineskog zida, i zavirivala u njihove skrivene prolaze, barake i tornjeve. Mongoli prvi padaju na pamet, ali zapravo mnoga druga nomadska plemena pokušala su osvojiti kontinentalni dio Kine prije njih. Međutim, danas prijetnje više nema, pa Kineski zid izgleda kao uspavani div koji čuva mitove iz prošlosti stare preko 2 000 godina. Skriva ih u jutarnjoj magli, kasnopopodnevnim zlatnim zalascima i ponoćnim bljeskovima munja.

Azori: putevima prirode

Moje putovanje po Azorima bilo je svojevrsno hodočašće, ali ne u hramove koje je podigla ljudska ruka (a takvih na Azorima ima bezbroj, i najmanja sela imaju barem jednu crkvu), već u hramove prirode. Vulkani, krateri, gejziri, slapovi, crvene pustinje i crne plaže, špilje, klisure, jame… Na Azorima je teško pobjeći od dojma da sanjate, da koračate nekim izmišljenim svijetom u kojem je sve moguće, u kojem se događaju čuda. I zbilja, meni su se na tom tromjesečnom hodočašću dešavala čuda (ili u najmanju ruku čudne situacije) skoro svaki dan. Krije li se određena providnost u ovim prirodnim hramovima?

Sjaj i simbolizam hramova u Chiang Maiju

Jeste li znali da je Chiang Mai, grad na sjeveru Tajlanda, poznat kao „grad iscjelitelja”? U njemu se nalazi preko 300 budističkih hramova i mnogobrojni cijenjeni učitelja drevnih tehnika (samo)iscjeljivanja. Tajland vrvi turistima i kad tu znojnu ljudsku masu spojite s vlažnom tropskom klimom u prljavom i zagušljivom gradu, u kojem se neprestano čuje buka motora i prikolica, teško je zamisliti da biste tamo ikad mogli doživjeti ikakvo prosvjetljenje ili ozdravljenje. Međutim, ima nešto u Chiang Maiju, a najviše se osjeti u hramovima pred kraj dana ili rano ujutro, kad sve na tren utihne i zrak ispune aroma mirisnih štapića i tiha zvonjava metalnih listića s krovova. Posjetila sam desetke hramova u Chiang Maiju i nakon mjesec dana priznajem da mi je arhitektura već pomalo dojadila, ali ta mi atmosfera ne bi dojadila nikada. Ta mi atmosfera često i nedostaje.