Archives: Projects

Moje putovanje po Azorima bilo je svojevrsno hodočašće, ali ne u hramove koje je podigla ljudska ruka (a takvih na Azorima ima bezbroj, i najmanja sela imaju barem jednu crkvu), već u hramove prirode. Vulkani, krateri, gejziri, slapovi, crvene pustinje i crne plaže, špilje, klisure, jame… Na Azorima je teško pobjeći od dojma da sanjate, da koračate nekim izmišljenim svijetom u kojem je sve moguće, u kojem se događaju čuda. I zbilja, meni su se na tom tromjesečnom hodočašću dešavala čuda (ili u najmanju ruku čudne situacije) skoro svaki dan. Krije li se određena providnost u ovim prirodnim hramovima?

Jeste li znali da je Chiang Mai, grad na sjeveru Tajlanda, poznat kao „grad iscjelitelja”? U njemu se nalazi preko 300 budističkih hramova i mnogobrojni cijenjeni učitelja drevnih tehnika (samo)iscjeljivanja. Tajland vrvi turistima i kad tu znojnu ljudsku masu spojite s vlažnom tropskom klimom u prljavom i zagušljivom gradu, u kojem se neprestano čuje buka motora i prikolica, teško je zamisliti da biste tamo ikad mogli doživjeti ikakvo prosvjetljenje ili ozdravljenje. Međutim, ima nešto u Chiang Maiju, a najviše se osjeti u hramovima pred kraj dana ili rano ujutro, kad sve na tren utihne i zrak ispune aroma mirisnih štapića i tiha zvonjava metalnih listića s krovova. Posjetila sam desetke hramova u Chiang Maiju i nakon mjesec dana priznajem da mi je arhitektura već pomalo dojadila, ali ta mi atmosfera ne bi dojadila nikada. Ta mi atmosfera često i nedostaje.