1.
Lito, 2018.
Vrag odnia i grcanje i crnčenje i koprcanje u životu. Ajmo negdi vani, negdi di je mir, di nema puno turista, prometa, di je zrak čist, klima blaga, di ima mora, di se priča neki lipi jezik i di je 300 eura misečno dovoljno za život. I slože se tako svi moji unutarnji glasovi da ako je već prošlo vrime guštanja i došlo vrime životarenja, onda nek’ to ne bude podstanarstvo u garsonijeri na Kotlaru*. Ako već tonemo, potonimo sa stilom.
I s tom vedrom mišlju, spakirala ja na lito 2018. ponovno svoj stari zeleni ruksak (a tek se bia vratia iz jugoistočne Azije) i odlučila preseliti na Azore. To je bia prvi put da sam kupila avionsku kartu u jednom smjeru. Bespovratnu, jer nije zdravo vraćati se stvarima koje ne funkcioniraju. Odlazak je možda bijeg, ali je i dalje pomak, promjena, poduzimanje. Odlazak je zauzimanje stava pred sudbinom, bogom, svemirom ili bilo čime što osjećamo većim od sebe, ili bilo čime što ima kontrolu nad nama, i preuzimanje kormila. Skupiti se i otići je reći: ”E, sad je bilo dosta. Sad nastupam ja.”.
I težak je to put jer ne znaš što te čeka. Zato sam se za to putovanje dugo i teško pakirala, prebirući svaku stvar po sto puta, a glasovi su u takvim prilikama najglasniji: oće li mi tribati što zimsko? Ma što će ti zimsko, ko da ćeš uopće preživiti do zime. Da uzmen neki malo lipši top za van? Je, baš imaš para za izlaske. Ponit ću neki poklončić za ljude tamo. Koje ljude, moli boga da su ovi koji će te dočekati na aerodromu normalni.
A onda, kad sam nakon 18-ak sati letenja i presjedanja izašla iz aviona i ponovno udahnula poznati miris vlažnih zelenih pašnjaka i morske soli, koji sam pamtila još od 2017. kad sam prvi put upoznala Azore, trudila sam se uspravno, odlučno i vedro koračati prema izlazu aerodroma, ne pokazujući ni trunku straha ili kolebanja, ukroćujući sve te teške osjećaje u čvrstom stisku naramenica ruksaka. Ne odajući ničime da zapravo ne dolazim na opuštajući godišnji odmor; ne odajući da sa sobom nosim u gotovini svu svoju ovozemaljsku ušteđevinu (nekih 600 eura, na koje sam računala za još dva miseca života); ne odajući da nemam povratnu kartu i da je moja freelance karijera, tada u skromnim začecima, bila pouzdana i održiva ko derutni bili golf jedinica koji me čeka pred ulazom.
-Hej, jesi ti Tea? – upita simpatični plavooki stranac. Belgijac čiji sam kontakt dobila od prijatelja Španjolca.
-Da, – pružim mu ruku – ti si Noah?
-Da, drago mi je.
Noah se okrene oko sebe kao da nešto traži i onda skužim da se s druge strane auta pojavljuje druga osoba. Muškarac od nekih 40-ak godina. Možda je mrvicu viši od mene. Uredno počešljana crna kosa, s razmakom sa strane. Blido lice svježe obrijane brade, s rijetkim, ali dubokim borama oko ustiju, između očiju i na čelu. Velike svjetlucave kestenjaste oči zagledaju se ravno u moje ko da su se susrele s očima nekog davnog znanca. Strogog lica, ko da se upoznajemo radi neke jako važne, ozbiljne stvari, pruži mi ruku:
-Armenio, drago mi je.
Noah se na to nasmije, a ja ću kasnije otkriti i zašto.
______
*kvart u Zadru