Nešto o ljubavi…

13/2/2021

Subota je ujutro i na São Miguelu pada kiša – odlična izlika da za promjenu ostanem doma i napišem nešto novo za blog. Ovih je dana aktualna tema ljubav:  na Instagramu mi je prigodno iskočila Cartierova reklama u kojoj se prezgodan par, decentno nakićen komadima od valjda par tisuća dolara, vozika u kabrioletu, a Cartier pita: ”How far would you go for love?”. Do kraja, Cartier, uvijek.

Za sebe bi rekla da sam nepokolebljiva, hardcore romantičarka. Virujem u ljubav na prvi pogled, u vječnu ljubav, u bezuvjetnu ljubav, u srodne duše… Uglavnom, u sve ono što idealizira ljubav, konkretno između dvoje ljudi u ljubavnom odnosu. Međutim, iskustvo me poooolako uči da se takve ”velike”, ”prave” ljubavi neće nužno odigrati baš onako kako bi očekivala, a najčešće očekujem dramatične, filmske početke i happy-ever-after završetke (holivudska indoktrinacija).

Kako mogu uz ljubav, kao pojavu koja ne podnosi nikakve uvjete, vezati bilo kakva pravila o tome kakva bi ta ljubav tribala biti, koliko bi dugo tribala trajati, kako bi tribala početi i na koji se način ovjekovječiti? Nema pravila, ali, eto, ko mnogi drugi, sklona sam definiranju onoga što je ”prava” ljubav za mene, često svjesnim ili nesvjesnim uspoređivanjem s drugima, a onda i promatranju tuđih ljubavnih odnosa kroz prizmu vlastitih iskustava i velikih očekivanja.  Sve je to tako ograničeno i ograničavajuće. Čak i sam taj pojam ”prava” ljubav mi smeta, pa ga stavljam u navodnike, jer podrazumijeva da postoji i ona ”neprava”, što jednostavno ne može biti.

Već dugo putujem po svitu, iz one iskrene znatiželje s kojom mala dica istražuju svoju novootkrivenu stvarnost,  očima širom otvorenima pred nepoznatim. Ali naravno, kakva bi mi to balkanska zemlja bili da me nakon povratka s mojih avantura neko ne priupita: ”I jesi li našla muža?”, jer podrazumijeva se da putujem da bi se udala. Bilo bi suviše naivno misliti da su takva pitanja samo šala – često nisu. I dok me znaju razljutiti kad dođu od potpunih stranaca, ne smetaju mi kad dođu od moje drage babe: ”Ja, Tea, više ne znan! Tol’ko si svita prošla i da ti seb’ još nis’ nikog našla, to nije normalno”, svaki put komentira ona.

E, pa, suprotno očekivanjima nekih, samo sam se jednom zaljubila na tim svojim lutanjima. Pisala sam o tome u postovima iz Mjanmara: Mandalay, Iz doline hramova do tetoviranih plemena i Granice  – ako ćete ih čitati, čitajte ih tim redoslijedom. Bila je to ljubav ko iz filmova, i možda ju je baš zbog toga bilo tako teško pustiti. Ali ako su me putovanja ičemu naučila, onda je to da puštam i da se prepuštam, pa kada je došla do kraja, ja sam je pustila. Doduše, ne bez konstantnog jadikovanja i zamaranja svojih prijatelja. ”To onda nije bilo ono pravo, da je on bio pravi, ne bi se bili rastavili”, tješili su me mnogi dok su slušali te jadikovke.

Pokušala sam u to virovati i to prihvatiti, ali sve u meni se protivilo.  To za mene jednostavno nije bila istina. To bi značilo da za svakog postoji samo jedna ”prava” osoba i jedna jedina ”prava” ljubav. Ali zar nismo došli na ovaj svit svak sa svojom posebnom misijom? Vjerojatno je moguće sresti tu jednu jedinu osobu i provesti s njom cili život, ali je li to ama baš svačija sudbina?

Naposljetku  sam došla do spoznaje koja je napokon umirila sva moja preispitivanja: ljubav ne poznaje vremenske granice. To što je neki ljubavni odnos traja tri miseca, tri godine ili do kraja života, ne govori ništa o tome koliko je ta ljubav ili ta osoba s kojom smo bili ”prava”. Dok god rastemo u odnosu, pojedinačno i zajedno s partnerom, neka traje. I to je sve što je bitno i relevantno. Kad rast prestane, iz bilo kojeg razloga, onda se bolje razići. Ljubav, u svakom slučaju, ostaje, jer tamo gdje je stvarno postojala, pa makar i jedan dan, i jedan tren, tamo će i opstati – puno dalje i puno duže od bilo kakvog prekida, razvoda, smrti.

I ta spoznaja je tako oslobađajuća.