Mongolija nije tipična destinacija iz više razloga. Prvo, to je najrjeđe naseljena zemlja na svijetu. Oko 45 % stanovnika živi u glavnom gradu Ulan Batoru, a ostatak čine nomadi koji lutaju po pustinji Gobi na jugu, planinama Altai na zapadu ili po nepreglednoj stepi koja prekriva veći dio zemlje.
Drugo, infrastruktura u Mongoliji još uvijek se sporo razvija, pa ceste najčešće čine utabanani prašnjavi putevi, a udaljenosti između donekle većih gradova su ogromne. To znači da ćete, da biste se makli iz glavnog grada i posjetili ostatak zemlje, morati provesti najmanje deset sati u jednom smjeru u drndavom busu, i to samo ako se on putem ne pokvari. Taj će bus s vremena na vrijeme nasumice stati usred ravne stepe, bez ijednog grma ili stabla na vidiku, na pauzu, a vi ćete tada shvatiti da dugački tradicionalni ogrtač koji nose nomadi (deel) ne služi samo za zaštitu od hladnoće.
I treće (mogla bi nabrajati unedogled, ali ne želim vam srušiti baš sve snove), kad napokon stignete u te donekle veće gradove, naći ćete se u prašnjavom selu kao iz kaubojskih filmova, u kojem okosnicu društvenog života čine jedan restoran i jedan dućan, oboje u obliku drvenih kolibica, s drvenom ogradom pored ulaza, naravno, za privezivanje konja.
Nemate konja? Šteta. Jer nema boljeg osjećaja od onoga kad na konju stignete u „grad”. U deelu i visokim kožnim čizmama sjašete ispred dućana. Što spretnije da zadivite lokalne pijanice koje sjede na pragu. Onda privežete povodac za ogradu, ali ne bilo kako. Morate ga zavezati u poseban čvor koji su vas naučili. Ne samo da konj ne pobjegne, nego i da, naravno, opet zadivite lokalce, koji ionako već u čudu prate svaki vaš pokret.
Negdje sam pročitala da je jedan od glavnih krivaca usporenog napretka Mongolije taj što Mongole uopće ne zanimaju stvari koje se ne mogu napraviti s leđa konja. (Sve što ne mogu napraviti s konja jednostavno su prepustili Kinezima.) Ipak, danas je situacija mrvicu drukčija jer mlađe generacije nomada, iako znaju jahati, češće po stepi divljaju motorima nego konjima.
Kad kažem „nomada” i to bi trebalo uzeti s rezervom jer, ako ostavimo romantiziranje sa strane i budemo realni, sve je manje nomadskih obitelji koje se još uvijek sele dvaput godišnje kao nekada. „Život je dovoljno težak i bez toga”, kaže mi jedan nomad. Međutim, izuzev toga, nomadski način života u Mongoliji zadržao je većinu ostalih tradicionalnih značajki.
Tu su jurte i oko njih jakovi, koze i ovce, koje svakodnevno treba održavati i voditi na ispašu jer o njima ovisi egzistencija obitelji. Skromnije obitelji imaju stada od otprilike 30 ovaca i pet jakova. To je više-manje minimum za održavanje peteročlanog domaćinstva. Imućnije obitelji imaju i krda konja, ali njih ne drže u blizini jurta, nego ih puste da slobodno pasu u slabije naseljenim predjelima stepe. Zato su mongolski konji još i danas poznati po svom neukrotivom i divljem duhu.
Tu su onda i icjelitelji-mudraci, iliti šamani, glavni as turističkih ponuda jer, priznajmo, tko ne bi htio sudjelovati u drevnom ritualu u kojem starješinu zaposjednu duše i otkrivaju mu važne životne poruke i daruju iscjeliteljske moći. Međutim, naivno bi bilo očekivati da je svaki šaman u Mongoliji sposoban prenijeti stvarnu srž te drevne tradicije. Baš su zato šamani koji su među lokalcima na glasu kao „pravi” šamani zapravo rijetkost. Iako, da se razumijemo, nisu uvijek ni lokalci mjerodavni da sude.
I sad kad znate što možete očekivati (oronule buseve, podivljale konje, lažne šamane itd.), moram vas dodatno razočarati (ili razveseliti) jer je sve ovo što sam prethodno opisala samo ono neposredno, ono što lako uočite na prvu, a Mongolija je puno više od toga. Bez obzira na način na koji je odlučite proputovati, nemojte se držati samo gradova. Pratite tragove nomada. Budite odvažni jer Mongolija je izazov, baš kao i nomadi i njihov način života.
Život pun izazova, pogotovo u pogledu klime i resursa, u veličanstvenoj i istovremeno surovoj mongolskoj stepi, iskovao je poseban tip ljudi. Baš kao i priroda oko njih, Mongoli ne podnose prijetvornost i brutalno su iskreni. Do te mjere da sam ih puno puta zbog njihova ponašanja doživljavala kao iskonske divljake, dok nisam shvatila da sam po to i došla – autentičnost.
Imala sam dojam da sam se vratila u vrijeme Džingis Kana, a tad su pravila igre jednostavno bila drukčija. Tad je bilo normalno da ti netko ukrade konja (samo što su tada za to padale glave), baš kao što je bilo normalno da žrtvuju ovcu u tvoju čast kad kao stranac dođeš u goste, što je također ritual za sebe.
Stepa je jednako nemilosrdna i blaga kao i njezini stanovnici. Nekada bi oko mene i mog konja bila nepregledna zelena prostranstva s puno potočića, a nekada bi satima jahali kroz suha riječna korita između brda gotovo bez vegetacije. Nekada bi stepom puhao snažni hladni vjetar (tada barem ne bi bilo onih gigantskih muha koje su nas često pratile), a nekada bi uporno pržilo sunce bez ikakve sjene u koju bi se mogli skloniti.
Mogla bih još danima pisati o Mongoliji, a vjerojatno i hoću. Međutim, zasad ću još samo zaključno dodati da mi je najdraže bilo jahati po slaboj kišici jer bi tada stepa bila tiha i svježa, a moj konj Manto miran i zamišljen, baš kao i ja.
Ostale fotografije iz Mongolije vidi u galeriji.
