#10
Vlakovi, busevi, songthaewovi, tuk-tukovi, samlori, rikše, motori, bicikli, brodovi i brodići… valjda nema prijevoznog sredstva koje nisan iskoristila na svom putu. Ta nevidljiva nit koja me vodila od jednog do drugog mista bila je samo dijelom svjesno predodređena. Svjesno san odlučila putovati željeznicom i ona jest u dobroj mjeri diktirala moju rutu, ali s druge strane ta ruta činila se predodređena i nekim drugim silama, koje su naizgled bile izvan moje kontrole.
Svaki put kojim san krenila i svako misto u koje san došla, pa čak i ono za koje bi se rekla da nema ništa „od interesa”, bili su mi na neki način suđeni. Osjećala san da san tamo s razlogom. Sve je imalo smisla, iako razum nije uvik moga logikom podupriti taj smisao. Razum, na primjer, nije moga naći neki veliki smisao u smrzavanju na drvenoj klupici uz cestu u 4 ujutro kad san vlakom napokon stigla u Mandalay, ali meni je bilo svejedno. Meni, u mojoj dubini, svaka situacija, pa čak i ona neugodna, bila je ne samo prihvatljiva, nego i smislena.
S takvim stanjom uma bila san bezbrižnija nego ikada. Oko čega da se brinen kad se sve događa s razlogom? Možda nisan u svakom trenu bila svjesna tog razloga (i možda nikad ni neću biti), ali prepustila san se uvjerenju da se svemir brine o svemu, a onaj prostor u meni koji bi u svakodnevnom životu u sličnim situacijama ispunile sikirancija i traženje najbližeg i najbržeg izlaza, sada su ispunjavali tišina i mir.
U svakom slučaju, brzo san zaboravila taj „hladni” doček u Mandalayu jer je grad stvarno izgleda ko iz bajke. U centru je velika kraljevska palača koja je do 1885. (do kolonizacije) bila sjedište posljednje mjanmarske monarhije. Omeđena je sa sve četiri strane dugačkim zidinama s tornjevima i nekoliko mostova. 
Oko palače nalaze se najimpresivniji hramovi koje san dotad vidila u Mjanmaru. Najviše me iznenadila pagoda Kuthodaw koja je zapravo kompleks sa 729 kamenih ploča na kojima je zapisano najranije budističko učenje Tripitaka. Te visoke ornamentalne ploče čine ogromni bijeli labirint oko hrama.
Mandalay je poznat ko kulturna prijestolnica zemlje i to se vidilo na svakom koraku, a nedaleko od grada nalaze se čak četiri antička grada: Amarapura, Sagaing, Innwa i Mingun. U Mingunu je tribala biti sagrađena najviša pagoda u zemlji (i u svitu), ali ona se urušila nakon dva velika potresa (i nedvojbeno nekih loših arhitektonskih kalkulacija). Unatoč tome, i dalje je dovoljno visoka da s nje imate savršen pogled na prekrasnu rijeku Irrawaddy, najveću rijeku u Mjanmaru koja presjeca zemlju od sjevera sve do juga.
Vidila san puno nostalgičnih zalazaka na Irrawadyju, ali moj najdraži zalazak ipak nije bia na rijeci, već na mostu u Amarapuri. Amarapura je nekadašnji glavni grad Mjanmara, a njegovo ime na paliju znači „grad besmrtnosti”. Iako se tamo nalaze nevjerojatni antički hramovi od znatne povijesne i kulturne vrijednosti, glavna atrakcija u Amarapuri ipak je zalazak sunca na mostu U-Bein, najstarijem i nekad najdužem mostu od tikovine na svitu.
Bome nije bilo lako odlučiti odakle gledati taj famozni zalazak. Spektakl od nekih 20-ak minuta koji gledaš sad i možda više nikad. Mislila san, zgodne su ove barkice koje su iznajmljivali na jezeru i mogla bi slikati veći dio mosta s njih. A kako je bila oseka moglo se šetati i ispod mosta – nije ni to loša opcija, mislila san, jer tako ga mogu slikati s jedne i s druge strane. A onda tu je i opcija da budem NA mostu.
Već me počela vatati panika da ću na kraju sve propustiti. I kad san to pomislila sretnen tipa koji mi je bia već dobro poznat jer ne samo da san ga vidila to jutro na brodu za Mingun, nego i u hramu na vrhu brda u Mandalayu dan prije i na jezeru Inle nekoliko dana prije. Pošto su ti neočekivani susreti tad već prešli granice svake slučajnosti, prestanen glumiti da ga ne poznan i pozdravin ga. Naravno, pripozna je i on mene i upozna me s lokalcem, nekim starim barbom, koji mu je pokaziva „najbolja mista s kojih slikati zalazak na mostu”. Baš ono što je meni tribalo. Ispostavilo se onda da je taj dečko profi fotograf, a lokalac iskusni lovac na sunce – jesan li mogla očekivati bolju kombinaciju?
Slikala san most u savršenom trenutku iz svih mogućih perspektiva, a nakon zalaska stari nas je odvea doma na slatki mjanmarski čaj. Taj je čaj bia više nego dovoljan da se Mario i ja osjetimo na neki način suučesnicima jer smo u tom trenu dilili isti put, isti način putovanja i istu opčinjenost Mjanmarom. Kad smo se rastajali u Amarapuri bila san uvjerena da ćemo se opet viditi (i to sam mu onako proročkim tonom i rekla), iako je on sutradan iša natrag na jug Mjanmara, a ja nastavljala dalje na sjever.
Iduće jutro bilo je dosta dramatično. Nervozno san čekala u redu na željezničkom kolodvoru u neizvjesnosti oću li uspiti doći do malog mista u planinama, Goteika. Problem je bia u tome što je vlak kasnia, a ja san planirala „na brzinu’’ otići do tamo samo da se prevezen preko „zloglasnog’’ mosta starog gotovo 120 godina, koji bi se svaki tren moga urušiti pod teretom vlaka. Taj isti dan imala san noćni vlak za Bagan koji nisan smila izgubiti jer mi je viza bila pri kraju i još uvik nisan stigla do Mrauk-Ua, pa je taj „izlet’’ u Goteik bia vremenski luksuz koji si nisan baš mogla priuštiti.
Vlak je kasnia neka tri sata i, iako san znala da ću biti više nego na knap s vrimenom da prispijen vratiti se u Mandalay na noćni vlak, odlučila san riskirati. Vozili smo se nekih šest sati kroz idilične prizore mjanmarskog skromnog ruralnog života i nepregledna zelena polja riže. Vagoni su bili krcati lokalcima koji su već toliko puta prišli priko tog starog kolonijalnog mosta, ali unatoč tome, kad je vlak počea usporavati par kilometara prije, svi su se uzvrpoljili i nervozno gledali kroz prozore.
Ja san bila uzbuđenija nego ikad, a kad je vlak brzinom koraka počea lagano, uz škripu zahrđalog željeza, kliziti dugačkim mostom iznad duboke provalije, suzdržavala san dah. Par minuta kasnije, sad već na sigurnome s druge strane mosta, svi smo odahnuli i počeli se sami sebi smijati – preživili smo. Satima poslije, kad god bi zatvorila oči, još uvik san pred sobom imala taj nevjerojatni prizor, ko iz neke izmišljene priče, prizor starog žućkastosmeđeg vlaka kako u zavoju skreće na najlipši most koji san ikad vidila.
U Goteiku san doslovce istrčala van i pošla pravac na cestu – stopirati put nazad do Mandalaya. U vlaku su se lokalci smijali mom naumu i govorili da je nemoguće izvesti to što san zamislila i makar jesan bila malo skeptična, nisan se dala pokolebati. Međutim, kad san izašla s male željezničke postaje u „grad’’, lađe su mi polako počele tonuti. Goteik izgleda ko selo iz nekog vestern filma – blatne napuknute fasade niskih kuća, zemljani putevi s kojih se diže prašina i „sumnjivi’’ likovi koji te izazivaju na kontakt očima. Bila san bogu iza nogu i šanse da tamo neko ide dalje od prvog obližnjeg sela nisu djelovale obećavajuće.
Nakon nekih uru vrimena stopiranja (razdoblje koje je bilo sasvim dovoljno da cilo selo sazna za moje postojanje i okupi se da me promatra i zaustavlja sa mnom sva moguća vozila na cesti, pa čak i traktore i motore) pokupia me neki stari lokalac kojem se očigledno nemilo žurilo u Mandalay. Do te mjere da smo u par navrata skoro sletili s ceste. Naravno, vožnju san platila (dotad san već tako dobro baratala s pregovaranjem cijena i „svađanjem’’ s lokalcima, što se nekako u Mjanmaru samo od sebe nametne, pa san dobro prošla).
Stigla san u zadnji čas na noćni vlak za Bagan (na svoju zadnju vožnju mjanmarskim vlakom) i zaspala čim san sila na svoje misto (ovaj put u boljoj klasi s podstavljenim sidalima). Bila san zadovoljna. Bila san sritna ne samo zato što san uspila u svom „nemogućem’’ naumu, nego što san još jednom sebi dokazala da valja riskirati i pratiti svoje „lude’’ ideje. Ako te osjećaj nekud vuče, prati ga bez obzira na sve. Na putovanju je taj osjećaj lakše čuti nego u monotoniji i komforu svakodnevice. Na putovanju je lakše čuti sam sebe. Zato je na putovanju sve tisuću puta lakše, izvedivije, izvjesnije, a pitanje je kako to preniti na svakodnevicu. To je borba koju još uvik nisan izborila do kraja.
