Kako je Teo spasio Teu

Argentina, 2014.

„Ti imaš sreće”, kaže mi vidovnjakinja u Tajlandu. „Tvoj anđeo čuvar jako je blizu.” I stvarno, nebrojeno sam se puta u to i sama uvjerila kad bih se za dlaku izvukla iz poprilično bezizlaznih situacija (kucam od drvo), ali možda nikad kao onaj put kad sam zaglavila u Patagoniji.

Nakon tri mjeseca putovanja, koje je započelo u Kolumbiji, stigla sam do Rio Gallegosa, grada na samom jugu Argentine. Početni je plan bio stići još južnije, do Ognjene zemlje, ali već sam u Calafateu znala da tu priču neću nikome pričati. Zašto? Ostala sam bez para.

U Calafateu sam već bila primorana stopirati do ledenjaka Perito Moreno i noćiti s beskućnicima u njihovom improviziranom skloništu, a kad sam dostopirala 300-tinjak kilometara južnije, u Rio Gallegos, znala sam da ne želim ići do Ognjene s 200 pesosa u džepu (to je tad bilo otprilike naših 200 kn).

Mogla sam, jer se može, ali nije mi se dalo. Bila sam umorna, iscrpljena od kombiniranja i snalaženja (tada nije bilo ni smartphonea, ni neta, ni kreditnih kartica, bar ne u mom džepu). S druge strane, u Rosariju, nedaleko od Buenos Airesa, čekale su me milonge i ljubavnik, kojem sam prije puta, uostalom, ostavila nekih 1,000 pesosa na čuvanje jer sam znala da ću se vratiti bez prebijene lipe. (Dobar dio tih pesosa kasnije će mi ukrasti lopov na cesti usred bijela dana, ali to je neka druga priča.)

I tako me jedan par iskrcao uz glavnu cestu u Rio Gallegosu, a ja sam počela hodati i istovremeno stopirati za dalje. Bez previše osvrtanja i žaljenja za Ognjenom i usredotočena na novi cilj, taj da čim prije stignem u Buenos Aires, udaljen samo 2,500 km sjevernije.

Patagonija koju najčešće zamišljate je ona s razglednica, s veličanstvenim vrhovima Anda, fluorescentno plavim ledenjacima i izvanrednom, netaknutom prirodom svuda oko vas. I istina je, prizore iz te Patagonije pamtim kao jedne od najfascinantnijih koje sam vidjela, ali Patagonija nisu samo Ande.

Tu je pustinja i tu je pampa. Suha, nepregledna prostranstva kojima nepresteno, ali neprestano dere nemilosrdni hladni vjetar, ravan jedino našoj buri ispod Velebita.

Nije mi bilo žao što se neću zadržavati u drugim gradovima s atlantske strane jer je Rio Gallegos  bio njihov prototip – izoliran, pust i bezbojan grad, kao da je zaboravljen od svih, usred vjetrovite i opustošene pampe, koju začudo uopće nije bilo dosadno promatrati s ceste. Tu i tamo, sasvim neočekivano, protrčala bi stada gvanaka, koja su se bojama savršeno stapala s pejzažem, pa ih je bilo teško na prvu zamijetiti. A kad nije bilo njih, tu i tamo bi prohujao koji „tumbleweed” (ako netko zna prijevod, nek’ javi).

„Što vi tu radite po cile dane kad vani nema nikoga?”, pitala sam mlađahnog vozača kamiona kojeg su mi policajci u Rio Gallegosu sredili kao prijevoz do idućeg većeg grada, Puerto Santa Cruza.

–Ništa.

–Ima li kino u gradu?

–Nema.

–Pa što ti, recimo, radiš kad si slobodan?

–Gledam TV.

–Ja bi se vjerojatno ubila u ovom gradu.

–Puno ljudi se i ubije.

–Mora da su depresivni, ovaj vitar… Čoviče, ne znan kako izdržite.

–A, nikako.

Kad smo stigli u Puerto Santa Cruz, na samom ulazu u grad, momak kojem sam zaboravila ime ponudio mi je svoju hotelsku sobu, a ja sam mu rekla da će zabavu ipak morati potražiti negdje drugdje.

Nastavila sam stopirati dok me nije pokupio neki stariji lik, isto mu se ne sjećam imena, ali znam da mi nije ulijevao povjerenje. Pošto sam stopirala izvan grada i nisam htjela da me uhvati noć na cesti bogu iza nogu, odlučila sam ući u njegov kombi, i pokajala se istog trena kad sam zalupila vratima. (Ima nešto kripi u tim kombijima isto.)

Sve oko tog lika bilo je sumnjivo. Kad je stao nije uopće pitao do kuda idem, nego mi je samo rekao da uđem, što mi je već bio znak za uzbunu. Svaka normalna osoba prvo bi te pitala do kuda ideš. Onda je počeo razgovor kojeg se ne sjećam jer sam ga vjerojatno od straha potisnula, ali znam da je svako pitanje koje mi je postavio bilo čudnije od čudnijeg. Definitivno ne nešto što bi normalnoj osobi palo na pamet da pita neku strankinju koju prvi put vidi. A najgore je bilo to što me uopće nije gledao u oči nego bi me, svaki put kad bi se okrenuo, mjerio od glave do pete.

Znala sam da sam pogriješila, ali nije bilo povrata. Tad smo već bili izvan Puerto de Santa Cruza, usred ničega, pampa s obje strane dugačke ceste koja se u ravnini gubila prema horizontu. Intuicija mi je pokrenula sve unutarnje alarme na koje nisam znala odgovoriti (osim iskakanjem iz auta). „Ne znan kako da se izvučen iz ovoga”, pomislila sam.

U ovakvim situacijama nemaš drugog izbora nego tražiti tu neku višu silu da ti pomogne. U ovakvim situacijama, u biti, tek i osjetiš da ona postoji, jer mora postojati, jer to ti je jedina šansa. Tad sam ja rekla svom anđelu čuvaru, i točno se toga sjećam: „Molin te, izbavi me iz ovoga, izbavi me kako god znaš!”

I tad se dešava čudo, svega par minuta kasnije. Iz prednjeg dijela kombija počinje se dimiti i lik staje. Pokušava popraviti štetu, ali bezuspješno. Ja skoro plačem od sreće, plus sam vidjela da dolazi neki auto i staje da pomogne, a da ni ne zna da zapravo pomaže meni. Zgrabim svoje stvari iz kombija, na što ovaj lik protestira i pokušava me odgovoriti (!), i zamolim starog barbu koji je stao pomoći da me poveze dalje. Potencijalni zlikovac zove vučnu službu i postepeno se gubi s odraza mog retrovizora.

–Nemate pojma, ali nemate pojma kako mi je drago što ste došli, što ste me poveli.

–Ma, nema problema.

–Kako se zovete?

–Teo.

–….??? Molim?? Pa, ja sam Tea!

–Zezaš se?

–Neee, vi se zezate. Pa, to ime ni ne postoji u Argentini.

–Pa, vidiš, nisam o tome nikad prije razmišljao, ali istina je, ne koristi se puno.

–Teo, ja ne mogu virovati. Vi ste upravo spasili moj život.

Naravno, on nije znao o čemu pričam jer se ništa, takoreći, konkretno nije dogodilo s prijašnjim vozačem što bi  opravdalo moju prestravljenost. Međutim, ja znam.

Bila sam presretna kad mi je Teo rekao da ide sve do grada Comodoro Rivadavia, to je bilo nekoliko sati puta u dobrom društvu. Teo je radio kao trgovački putnik i često je putovao na toj relaciji. Pričao mi je o sebi, svojoj obitelji, životu na jugu. O problemima koje su im donijele naftne kompanije, bez kojih bi vjerojatno većina gradova u toj regiji propala. S naftnim kompanijama došla je i prostitucija, pa navečer ulice vrve svakakvim likovima i opasnostima, žalio se Teo.

Razgovor je odjednom prekinula barikada na cesti. Hrpa zapaljenih guma nasred ceste, a rulja naokolo tražila je od vlade da im pošalje čega im fali. U ovom slučaju to je bila piletina. I tako su oni vikali „Pollo!”, „Pollo!”, dok smo Teo i ja skretali u neku sporednu uličicu i završili u predgrađu otkuda smo mogli zaobići „prosvjed” i vratiti se na glavnu cestu.

Kad smo stigli do mjesta „zaobilaska”, skužila sam da stojimo iza desetak auta koji čekaju svoj red da prijeđu ogromnu uzbrdicu, tj. prašnjavo strmovito brdo. Čekali smo dosta dugo svoj red jer bi auti, bez obzira na to što bi punim gasom krenuli na uzbrdicu, na pola puta počeli kliziti prema dolje i bili bi opet na startnoj točki.

Nisam bila sigurna kako će Teo ovo izvesti jer je bio skroman i šutljiv kad sam ga pitala što misli hoće li uspjeti, ali kad je došao naš red, prošli smo iz prve. Divljanje motora, škripa guma i prašina na sve strane. Jako dobar osjećaj.

Kad smo stigli u Comodoro, već je pao mrak i Teo me htio ugostiti kod sebe doma. Čekala sam u autu dok on pita svoju ženu, a kad se vratio skužila sam po njegovom tužnom izrazu da ništa od toga. Rekao je da se mora požuriti jer sutra rano ustaje, pa će me odvesti u neki hotel. Ja sam planirala spavati na autobusnom kolodvoru, ali Teo o tome nije htio čuti ni riječi. Stalno je ponavljao kako je grad opasan.

Nije bilo lako naći hotel jer su oni jeftiniji, koje sam ja mogla priuštiti sa zadnjih 200 pesosa, bili puni – prostitutki s klijentima. Na kraju smo našli jedan u kojem se jedna od soba trebala ubrzo isprazniti (prostitutka s klijentom), pa sam rekla Teu da ide doma, a da ću ja sačekati sama dok se ne isprazni. A lagala sam. Mislila sam poći na kolodvor čim on ode jer ako potrošim sve na sobu, što ću sutra.

Međutim, iako me kratko znao, Teo me znao dovoljno da ne prepusti ništa slučaju, pa je na recepciji platio moju sobu unaprijed.

–Ne bih mogao zaspati da znam da lutaš negdje vani.

Nije ni znao koliko mi je tom gestom zapravo pomogao. Spasio me po drugi put taj dan.

Prije nego smo se pozdravili, zapisala sam Teov kontakt u svoj mobitel, zajedno uz sve ostale kontakte koje sam stekla u ta tri mjeseca, a onda mi je taj mali Alkatel, iduće jutro, u tom hotelu, ostao na punjaču. Kad sam to skužila, bilo je kasno jer sam već bila na cesti na izlazu iz grada, stopirala preostalih 1,800 km do Buenos Airesa. Nikad mu se nisam uspjela javiti kad sam tamo napokon stigla, a obećala sam da hoću.