#11
U Bagan san stigla u zoru i iskoristila to jutro da vidin izlazak sunca u poznatoj mjanmarskoj dolini hramova. Nakon Ayutthaye u Tajlandu, Bagan se smatra drugim najstarijim antičkim gradom u jugoistočnoj Aziji (849. – 1287.). Međutim, ni Ayutthaya niti bilo koje drugo poznato antičko kraljevstvo u toj regiji ne može se usporediti s veličinom i bogatstvom Bagana jer u dolini koju zauzima, od nevjerojatnih 100 km2, Bagan broji preko dvije tisuće zapanjujućih pagoda i hramova.
Zamislite onda to beskrajno narančasto prostranstvo u zoru. Kroz maglu koja se gusto spustila na dolinu nazirali su se bezbrojni tamni obrisi pagoda. Prevladavala je ona tankoćutna tišina pred izlazak sunca, kad se čini da sva priroda još spava i ne sluti tihi dolazak buđenja.
Osjećala se prisutnost drugih, nepoznatih očiju koje s nekih drugih pagoda zasigurno promatraju moju i ja njihovu, a da to i ne znamo. Ona ljuta hladnoća tik pred svitanje štipala je obraze. Bijeli dah u zraku. Na nebu, koje je lagano sve više poprimalo boju meda, počeli su se dizati, skladno jedan za drugim, crni obrisi balona. Malo je reći da je vrime u tih sat vrimena stalo.
Jedno svitanje i suton nisu bili dovoljni. Ponovila san ih još tri puta i svaki put bi iznova ostala bez daha. Istovremeno san već polako počela osjećati nostalgiju za Mjanmarom jer mi je viza isticala za par dana i bližia se tren rastanka koji mi je teško pada već pri samoj pomisli.
Ipak, prošla san cilu državu, od juga sve do sjevera. Prošla san cili željeznički put i stala na svakoj malo većoj postaji. Već san upoznala toliko ljudi, već san malo i govorila mjanmarski, već san se jako dobro snalazila. Uživala san u prašnjavim putevima, šarenim pijacama i staromodnim postajama na kojima su se putničke karte još uvik ispisivale urednim krasopisom na zanimljivom mjanmarskom pismu u kojem svako slovo proizlazi iz oblika slova ”o”.
Iskoristila san maksimalno i još je preostajao vrhunac, moje konačno odredište – Mrauk U. Put je traja nekih 20 sati busom iz Bagana, a za to vrime objašnjavala san Mariju, s kojim san se nakon susreta u Amarapuri svaki dan čula i koji me nagovara da se okanim Mrauk-Ua i nađem se s njim na jugu, da san odlučila ići tamo bez obzira što se radi o zabranjenoj „ratnoj zoni”.
Nisam sigurna je li to bilo zbog mene ili nekog drugog „turističkog” razloga (najvjerojatnije kombinacija), ali Mario mi je nakon par sati javia da se predomislia. Umisto da ode na plaže na jugu kako je planira, kupia je avionsku kartu do Sittwea na sjeveru i sutradan ujutro triba je stići u Mrauk-U – baš kad i ja. Nova drama na pomolu, pomislila san. Ali vratimo se zasad Mrauk-Uu.
Iako je danas središte najsiromašnije regije u zemlji, Mrauk-U je u prošlosti bia prijestolnica jednog od najutjecajnijih antičkih kraljevstva u Mjanmaru, Arakana. Baš ko u Baganu, tome svjedoče brojne pagode i hramovi, ali ovaj put rašrtkani po brojnim brdima između kojih se sklonia danas mali gradić Mrauk-U. Za razliku od Bagana, Mrauk-U ima vlažniju klimu i puno više vegetacije, pa djeluje egzotičnije. Osim toga, zbog svoje izoliranosti i teške pristupačnosti, ali i blizine sukoba mjanmarske vlade s etničkom manjinom Rohinga, prima daleko manje posjeta od drugih mista u Mjanmaru.
Osjećala se tih dana napetost u tom malom, mirnom gradiću, a postala je gotovo opipljiva kada su kasno navečer glavnom ulicom prolazila vojna vozila puna naoružanih vojnika. Dok su ta vozila polako klizila prašnjavom i slabo osvjetljenom ulicom pored nas, postala san svjesna mrtve tišine koja nas je okruživala. Ko da je sve prestalo disati, postojati, iz straha od nečega neizrečenoga što vreba u mraku. Shvatila san tada da nasilje i smrt mogu biti daleko od naših očiju, ali ako bolje poslušamo, primijetili bi da je uvik tu, prisutno oko nas i u nama, sve dok bilo koje drugo biće pati.
Zanimljivo je da je baš idući dan bia prvi puni misec u godini, takozvani krvavi misec, i imala san dojam da nam svemir tako daje priliku da se iskupimo. Zapravo, radilo se o punoj pomrčini miseca koja se sasvim neočekivano odigrala na nebu baš isprid Maria i mene dok smo u mraku promatrali dolinu s jedne od pagoda (zvuči ko u filmu, ali eto, tako je bilo). Nas je iznenadila ta pomrčina, ali ne i lokalce. Oni su se za nju pripremali.
Kad smo sišli u selo, primjetili smo da su isprid svih kuća, malih skromnih kuća od bambusa, zapaljene sviće za zaštitu od zlih duhova, a u tišini noći čulo se samo šaptanje lokalaca u malim drvenim kućicama i glasovi dice koja napamet naglas recitiraju školsko gradivo.
Ta začaranost i tajnovitost kojom je bia obavijen Mrauk-U sigurno je utjecala i na to da se Mario i ja dodatno povežemo. Bilo je to zapravo više od povezanosti… rekla bi prepoznavanje jednog drugog. Vidili smo jedno drugo i imali dojam da smo se napokon našli (a taj dojam zapravo i nije toliko nadrealan ako uzmete u obzir da smo u isto vrime oboje živili u Luksemburgu, što smo u razgovoru kasnije saznali, ili da je Mario na svojoj profilnoj slici ima baš sliku s Dugog otoka kojeg je jednom prilikom posjetia, a to je moj najdraži otok).
Međutim, triban priznati da je Mario na tom dijelu mog putovanja odigra i ulogu glasnika. Ko što već znate, ne čitan vodiče i ne radin check liste lokacija za posjetiti jer ne želin „utjecati” na sudbinu. Znan da ću viditi sve što triban viditi. I tako se desilo da mi je Mario nosia informaciju da u blizini Mrauk-Ua postoji selo, pleme, u kojem žive žene s tetoviranim licima.
Ta je tradicija povezana s plemenima Chin koja žive u različitim dijelovima te regije (procjenjuje se da ih ima oko pedesetak), a svako od njih koristilo je različiti obrazac tetovaža (okomite linije, polukrugove, točkice…). Ono do kojeg smo mi na vrlo kreativan način uspili na kraju doći zove se Lai Tu i prepoznatljivo je po tetovažama u obliku paukove mreže. Tetovaže su nosile samo žene, a prema legendi plemena su ih počela koristiti da bi spriječila otmice mladih žena iz sela.
Tradicija tetoviranja lica pretvorila se s vrimenom u zaštitni simbol plemena Chin, na koji su se žene ponosile, ali nažalost naglo je prekinuta u 70-ima kad ju je diktatura zabranila. Iz tog razloga, u selima se još mogu viditi samo tetovirana lica starijih žena, a njihove tetovaže, posljednji tragovi ove stare tradicije, uskoro će sasvim izblijediti.
Kad smo odlazili iz sela, na uskom drvenom brodiću uzduž rijeke Lay Mro, oboje smo bili zamišljeni. Viditi te hrabre, prekrasne žene ispunjavalo me ponosom, a s druge strane znala san da san vjerojatno po posljednji put prisustovala dijeliću prošlosti koji je stoljećima prkosia vrimenu da bi sad tek tako iščeznua radi ljudske gluposti.
Nismo si ništa imali za reći, samo smo se gledali. Srce mi je bilo puno.
Taj posjet bia je vrhunac mog putovanja, baš kako mi je i obećala ona obitelj koju san upoznala po dolasku u Mjanmar.
