#6

Teško je ričima dočarati Mjanmar. Ako kažem da ulice izgledaju ko rekonstrukcija, pa ja bi rekla, biblijskih prizora života, mislit ćete da preuveličavan. A ljudi… njihova lica, odjeća, jezik toliko su drugačiji od svega što san dotad vidila i čula da san hodala okolo ko u zemlji čudesa. Da, reći ćete da pretjerujen, ali bez idealiziranja, za mene je Mjanmar bia svit koji san zamišljala samo u knjigama.

Oči su mi širom otvorene, ko u diteta koje po prvi put nešto vidi, upijale tisuću i jednu sitnicu dok san se u suton zajedno s par lokalaca vozila prašnjavom cestom u autobusu, u kojem je besprekidno odzvanjala neka budistička molitva na egzotičnom mjanmarskom jeziku. Bila san na putu do prvog malo većeg mista nakon prelaska granice (tim san ričima rekla vozaču di iden) i sve što san osjećala bila je srića, u svakoj stanici svog bića.

Velika užarena kugla užurbano nas je pratila na horizontu, obasjavajući posljednjim zlatnim zrakama nepregledne ravnice i na njima raštrkana brda čudnih oblika, oskudna stabla i skromne kućice od bambusa poredane s obje strane ceste. Te tople zlatne zrake pomišane s crvenkastom prašinom koja se dizala s puta i dimom netom zapaljene vatre isprid kuća, stvarale su dojam mističnosti i obavijale dodatnom čarolijom neobične prizore mjanmarske svakodnevice.

Žene zavučene u svoje duge šarene suknje, takozvane longije, prale su se kanticama s vodom pored kuća, dok su muškarci, isto u suknjama, ali s manje upadljivim kariranim uzorcima, palili vatre u dvorištima. Kad je sunce zašlo, mogli su se viditi samo tamni obrisi ljudi isprid slabo osvitljenih kuća, okupljeni oko vatre u noći.

Iako dile granicu, Mjanmar i Tajland djelovali su ko nebo i zemlja. Dok su u Tajlandu globalizacija i modernizacija po uzoru na zapad itekako uzele maha i znatno utjecale na izvornu kulturu i način života, Mjanmar se očigledno tom procesu još uvik nekako odupire. U Hpa-Anu su me tako dočekale neuredne i napućene ulice koje su izgledale ko antikvarijati na otvorenom – prastari bicikli, zagoreni čajnici, zahrđale starinske vage, male metalne tećice u kojima se poslužuje hrana, dućani s drvenim vratima i drvenim policama punima prašnjavnih staklenih bočica sa začinima…

Najzanimljiviji prizori odvijali su se na tržnici koja je već u ranu zoru izgledala ko priprema pozornice za najživopisniju predstavu – iznad uskih blatnih prolaza otvaraju se šareni suncobrani, a ispod njih trošni drveni stolovi pune se egzotičnim voćem, povrćem i raznovrsnim začinima u pletenim košarama. Dobro raspoložene prodavačice sa slamnatim šeširima i obrazima svježe opituranima prahom drva thanake, počinju reklamirati svoje proizvode.

Njihovi piskutavi glasovi na melodičnom mjanmarskom upotpunjuju sveopći kaos boja, mirisa i zvukova. Kako vrime odmiče, mala tržnica počinje vrviti motorima, biciklima, životinjama i ljudima. Ne zna se ni ko pije ni ko plaća, a dok sporo koračan između štandova, ne znajući di prije da pogledan, stalno čujen vesele pozdrave „minga-la-baa”  – misto ko krojeno po mojoj miri.

Na tržnici san saznala zašto toliko ljudi, većinom muškarci, ali i poneke žene, imaju usne i zube obojene narančasto-crvenom bojom. Postoji palma koja daje tzv. betelov orah čiji se komadići motaju u lišće premazano krečom. Pri žvakanju orah ispušta svoju tipičnu crvenkastu boju i izgleda da ona ostavlja dugotrajne posljedice na zubima i usnama. Čini se da to lokalcima uopće ne smeta jer ono što se najviše prodavalo bia je upravo taj orah. Betelovi orasi popularni su u dosta zemalja jugoistočne Azije, a navodno imaju učinak sličan duhanu ili kavi.

Osim tržnice, o Mjanmaru su puno govorile i ulice. Arhitektura svih većih zgrada odavala je njegovu kolonijalnu prošlost. Zapravo, nisan sigurna što bi ostalo na ulicama kad ne bi bilo tih oronulih kolonijalnih zgrada, obraslih mahovinom i travama, koje su Britanci izgradili u 19. stoljeću. Ko da je vrime stalo onog trena kad su oni pošli (oko 1950.) i otada se u gradovima, barem ovim manjima ko što je Hpa-An, ništa nije obnavljalo ni gradilo.

Razlog toj uspavanosti vjerojatno je dugo razdoblje političke diktature koja je desetljećima nakon pada kolonijalizma sputavala gospodarski rast, izolirajući zemlju od ostatka regije i svijeta općenito. Ta se situacija danas sve brže minja, ali da shvatite razmjere do kojih je sezala uzmite u obzir da je tek unazad par godina, na primjer, stanovništvu omogućen pristup internetu.

Kolonijalnoj ostavštini svjedoče i brojne čajane u kojima se još i prije nego svane lože prve vatre i kuha čaj. Crni čaj s kondenziranim mlikom, vrlo specifičnog trpko-slatkog okusa. Čajane su mi bile privlačne i radi svog jednostavnog, starinskog interijera – sivi glatki izlizani betonski podovi, visoki zatamnjeni zidovi i stropovi (vjerojatno zbog dima otvorene vatre) i niski drveni stolovi s malim okruglim tronošcima. Izvana su te čajane sa željeznim rešetkama umisto vrata izgledale ko u nas stare garaže. Svi bi me uvik u čudu gledali kad bi došla na čaj, a onda san skužila da bi najčešće bila jedina žena u prostoriji.

Mjanmar mi je osta nepoznanica što se tiče statusa žena u društvu. Dok san u Tajlandu imala dojam da su žene poprilično ravnopravne s muškarcima, pogotovo što se tiče privređivanja i podjele poslova, u Mjanmaru je bilo teško zaključiti što se događa. Definitivno se radi o konzervativnijoj sredini kad se uzme u obzir činjenica da se većinom svi žene jako mladi i da o rastavi nema ni govora. Međutim, u više navrata stekla san dojam da su žene zapravo gazdarice i da drže sve konce u svojim rukama, dok je muškarcima draže samo stajati sa strane i gledati (a ne znan koliko bi daleko bila od istine kad bi rekla da tu i lijenost ima svoje prste).

S druge strane, šok mi je bia viditi da većinom žene rade teške fizičke poslove, na primjer, na izgradnji cesta, koje se i dan-danas u Mjanmaru grade većinom bez ikakve strojne pomoći. Zamislite po toj prašnjavoj žegi razbijati i bacati kamen na kamen, i tako kilometrima. Bolje da nisan saznala koliko su plaćeni ti ljudi za svoj rad, ali s obzirom na njihov skromni način života, znan da bi cifra izazvala zgražanje.

Težak život, barem prema našim zapadnjačkim standardima, nešto je što vidite na svakom koraku u Mjanmaru. Nevjerojatan broj dice koja rade, često teške fizičke poslove. Mladi ljudi koji jednostavno nemaju izbora – žive onako kako se živilo prije više od pola stoljeća jer moraju nešto jesti. Stariji ljudi, s naboranim licima i žuljevitim rukama, koji side isprid svojih štandova s voćem i povrćem i čekaju jer raditi se mora, bez obzira na godine. I na kraju danu, opet nemaju skoro pa ništa, tj. taman dovoljno za taj dan.

Mama me uvik pita kako podnosin gledati  „svu tu bijedu” i zašto uvik iden u „siromašne”zemlje. To je dobro pitanje, a odgovor na njega ključan je za razumijevanje moje opčaranosti Mjanmarom.